Kćerka #336619

„... Da li ga je tada nazvala ubojicom ili mu se to samo pričinilo? Nije mu bilo žao što se tom riječju optužbe obratila. Još mu se tako izravno i prisno nikad nije obratila! Kao kćerka ocu. Zar nije učinio sve da se zbliže, da je zadrži u svom životu? Konačno se to ostvaruje. Zar nije iz svoje skromne mašte izvukao neslućene pojedinosti i slike? Pogubljenje Maslina nijedan svjedok ne bi vjernije opisao. Bila je sretna, zanesena, dok joj je pripovedao. Uz njegovu pomoć još je više zavoljela svog oca, a nadao se, i njega, Pavla Polara. Više je neće mučiti niti ucjenjivati muškarac u bijeloj košulji kome se podavala samo da se domogne iz tajnog arhiva materijala o svome ocu. Sve je to sada suvišno, nevažno, nepotrebno. Sabina je doprla do istine i tu se valja zaustaviti, jer bi idući korak već mogao biti korak u maštu. Sve je riješeno, jer on se neće braniti. Pristat će da bude u njenim očima i mislima za vječnost treći vojnik u streljačkom stroju koji puca u Maslina...“