U haremu #511219

Među pismima, koja su jutros prispjela, nalazilo se je jedno iz Turske s poštanskim biljegom „Stambol“ – koje je ime u njemu uvijek ostavljalo dubok dojam. Jedino riječ „Stambol“ znala je na njega magički djelovati. I prije nego što je prorezao omot pismu, koje je možda sadržavalo sasvim ravnodušne stvari, prepuštao se André još nekoliko časova čudnoj i samo njemu neobjašnjenoj strepnji, koja ga je prožimala svaki put, kad mu je u uspomeni iskrsavao Stambol. Pa, kao što se to često događalo u njegovim snovima, izađe mu i sada pred oči slika toga grada. Iz svega, što je dosad vidio širom svijeta, iskakao je Stambol, grad minareta, majestetični, jedinstveni i neuporedivi grad.
Prije nekih petnaest godina imao je André među korespondenticama, koje su mu lično ostajale nepoznate, i nekoliko lijepih besposličarki iz turskih harema. Neke su se od njih srdile na njega, neke ga ljubile, iako nevoljko, jer je u jednom od svojih momačkih romana ispripovjedio pustolovinu, koju je doživio s jednom od njihovih drugarica. Potajno su mu slale povjerljiva saopćenja, koja su bila ispisana pogrešnom francuštinom, ali su bila dobro smišljena, pa su svojom naivnošću na njega izvodila velik čar. Pošto je izmijenio s njima nekoliko pisama, zamuknule su korespondentice i zavile se neprozirnom tajanstvenošću.